Povijesni Pregled otoka Raba od IV stoljeca p.n.e. do XX stoljeca n.e.

Povijesni Pregled otoka Raba
od IV stoljeca p.n.e. do XX stoljeca n.e.

U najstarijoj povjesti otoka Raba, kao uostalom i o ostalim našim krajevima, nema pisanih podataka, vec na neka saznanja upucuju samo legende i mitovi. Prvi pisani podaci potjecu iz antickog spisa iz IV st. prije naše ere, u kojima se pod zajednickim imenom Mertorides podrazumijevaju otoci Rab i Pag. Kasnije se Rab spominje u djelima grckih i rimskih putopisaca, kao Arbe. Naziv Arbe, Arbitrana, Arbiana, Arbia, Arba susrecemo i u kasnijim latinskim spisima. Danasnji naziv Rab medju pisanim dokumentima nalazimo u XV stoljecu; pretpostavlja se da su Hrvati stari naziv prilagodili duhu svog jezika.

Prvi su stanovnici otoka Raba pripadnici ilirskog plemena Liburni, a bavili su se stocarstvom, lovom, ratarstvom, brodogradnjom i ribolovom. U sukobima Luburna i Grka na Jadranu biljezimo sudar jake sirakuške flote pod zapovjednistvom Dionizija Mladjeg (357-367 p.n.e.) s Liburnima na podrucju izmedju otoka Krka i Raba; Liburni su porazeni. Nakon toga Dionizije ovdje podize više vojnih utvrda da bi osigurao sigurnost plovidbe sjevernim djelom Jadrana i drzao pod kontrolom Liburne. Ostaci tih utvrda nalaze se na rtu Kaštelina u Kamporu i Punta Zidine u Loparu.

Ne mogavsi se oduprijeti zestokim naletima Ardejaca i Liburna, Grci su sklopili savez s Rimljanima, te Liburni i Grci na Jadranu priznaju vlast Rima. Rimljani obnavljaju porušene vojne utvrde, a podizu i nove. Jedna od njih podignuta je u 2 st. p. n. e. na mjestu današnjeg grada Raba. To je naselje rimski vladar Oktavijan August pretvorio u rimski municipij, podigao oko grada zidove i utvrde, te je tako Rab postao Rim u malom, s vlastitim ustavom, upravom, blagajnikom, svecenikom, i gradskim vijecem. Brojni trgovi, hramovi, sudnice, kupališta, vodovod, kazalista, itd. sagradjeni su upravo u to vrijeme, no danas od toga svega nalazimo vrlo mali dio.

Nova velesila na Jadranu - Venecija pocetkom XI st. dva puta zauzimala dalmatinske otoke, pa tako i Rab, no najmocniji hrvatski kralj Petar Krešimir IV (1058 - 1073) ukljucio je cijelu Dalmaciju u sustav svoje kraljevine. Iz tog vremena vrijedi spomenuti darovnicu kojom je 1059. god. rapski biskup Drago poklonio benediktincima veliki posjed i crkvice sv. Petra i sv. Ciprijana u Supetarskoj Dragi (darovnicu je osobno potvrdio Krešimir IV 16. svibnja 1070), dok je Rab dobio vlast nad dijelom otoka Paga. Benediktinci su znacajno pridonijeli kulturnom napretku Raba, a mnoga athitektonska zdanja svjedoce o burnom kulturnom razvoju Raba u doba hrvatskih vladara.

Madjarski kralj Koloman postao je vladarom Hrvatske, te je i Rabu, kao i ostalim dalmatinskim gradovima, poveljom iz 1111. god. potvrdio povlastice koje je dobio od Petra Krešimira IV i poklonio skupocjeni kriz. No, Rab je vec 1116. bio pod Venecijom; dvije godine kasnije Rabu su potvrdjene ranije povlastice, ali Venecija stalno nastoji potpuno zagospodariti gradom, sto je ponukalo Rabljane da u Mletke posalju poslanike; njihov protest samo je djelomicno uvazen. God. 1166. Rabljanima je ograniceno do tada slobodno biranje kneza, te uz 4 gradjana Raba morala biti kandidirana i 2 gradjana Venecije. U znak protesta protiv toga, Rabljani se priklanjaju hrvatsko-ugarskom kralju Beli III, ali se vlast ipak cesto mijenjala - cak mletacka, cak hrvatsko-ugarska.

Treba spomenuti da se kralj Bela IV, bjezeci pred Tatarima 1241, sklonio na Rabu.

Ljudevit Anzuvinac vratio je Rab 1358. god. hrvatsko-ugarskoj kraljevini, a 1367. god. potvrdio rapskoj crkvi njene ranije povlastice. Smatrajuci Ljudevita svojim oslobodiocem, Rabljani su ustanovili godisnje svecanosti 9. svibnja i 27. srpnja. Dan 9. svibanj se spominje kao dan kad je prestala petnaestodnevna opsada Normana zahvaljujuci mocima sv. Kristofora, koji tada postaje rapskim zaštitnikom. Nakon smrti Ljudevita i nekoliko smjenjivanja suvereniteta, pravo na Dalmaciju prodao je 1409. god. Ladislav Napuljski Veneciji za 100.000 zlatnika, a time i Rab. Otocani su se opirali Veneciji, svijesni da ce izgubiti posjede na Pagu, te pokusali pregovorima sacuvati ranije povlastice. No, Venecija je u rujnu 1409. god. silom zauzela otok i grad Rab.

Krajem XIV st. otok Rab imao je cak 10.000 stanovnika, a sam grad Rab 5.000. To je vrijeme prvog procvata. o cemu svjedoce mnoge vrijedne gradjevine. Venecija je nametnula svoje zakone i forme zivota te je, poput ostalih, i Rab izgubio svoju autonomiju. Iako je u to vrijeme gradjeno niz vrijednih objekata, Venecija je uvjetovala lagano propadanje, vješto koristeci unutrasnje trzavice rapskih patricija i pucana. Tome je uveliko pridonjela i epidemija kuge koja je 1449. i 1456. desetkovala stanovništvo, a do tada najzivlji dio grada - Kaldanac - gotovo je opustio. No, bjegunci pred Turcima s kopna i pridošlice iz mletackih oblasti uvjetovali su stalni rast broja stanovnika, ali broj s kraja XIV st. nikada nije dostignut.

Napoleon je u svibnju 1797. god. okupirao Veneciju pa je Rab pripao Austriji, ali ga je 1805. vratio; no, prve francuske trupe iskrcale su se na Rab tek 1809. godine.

Napoleonovim porazom 1813. god. Rab je pripao Austriji pod cijom je vlašcu ostao cijelo jedno stoljece, sve do 1918. godine. U vrijeme beckog gospodarstva, rapska je biskupija ukinuta (1828) i pripojena krckoj. Otok pripada pokrajini Dalmaciji.

Nakon I svjetskog rata Rab je drzala Italija do 23. travnja 1921. Od tada pa sve do 1939 Rab spada pod kraljevinu SHS.

Od 1941. pa do pocetka 1994. Rab je prvo pod Italijom a onda ga zauzimaju Nijemci. Otok konacno bude oslobodjen u travnju 1945.